Da li mame mogu da budu bezbrižnije

Retke su mame koje su bezbrižne. Briga je druga priroda mame. Kako smo u ovoj civilizaciji odnegovali i vaspitali takve mame, a danas bismo mogli reći i tate?

Kada konačno sa bebom dođete kući, ne mali broj mama prvih noći provede bdijući nad svojim čedom. Glavna pitanja u njihovim glavama su „Da li beba diše?“…Kada se posle par noći „onesveste“ od umora, onda krenu neka druga pitanja „Da li je beba gladna?“, „Da li je imala dovoljan broj stolica?“…i tako dalje i tako bliže.

Bebe su čudesne i vrlo brzo kreću da se okreću, zatim propuze, sednu, ustanu i konačno prohodaju. I onda vidimo mame, tate i bake i deke kako pomno posmatraju to malo hodajuće biće, a neretko će mama reći „Pazi, pašćeš…“

Ta rečenica je postala deo svakodnevice svake mame još dok se beba hrabro pela na svoje nogice iz puzećeg stava uz neki krevet ili stolicu. Da li je to rečenica koja se prenosi iz generacije u generaciju? Svakako zvuči poznato i odjekuje decenijama kroz detinjstva mnogih.

Šta u stvari govori ta rečenica? Ona mnogo malo upozorava, a mnogo više definiše i daje poruku detetu „već te vidim da si pao/pala“. Ovim tekstom voleli bismo da mame pre svega osveste da one mnogo puta kreiraju događaje vezane za svoje dete. Mi nismo svesni da svojim mislima često kreiramo našu stvarnost. Kada to osvestimo, shvatićemo kolika je odgovornost u tome šta osećamo, mislimo i govorimo. Posebno maloj deci.

Ako želite da uz vas odraste sutra samostalan i preduzimljiv čovek, onda mu pružite podršku od malih nogu na tom putu. Nema potrebe da imate toliko strahova u vezi vašeg deteta. Čak i ako dete ponekad padne, to je jako dobra lekcija za njegovu motoriku, naučiće da se bolje pazi. Ukoliko se trudite da dete zaštitite od svakog pada, od starta mu činite „medveđu uslugu“.

Kao potvrda ovih dobronamernih saveta može da posluži knjiga „Pojam kontinuuma“, autorke Džin Lindolf, koja je svoje iskustvo boravljenja sa plemenima u Amazoniji pretočila u jedan neverovatan priručnik za roditeljstvo.

Šta je Džin uočila posmatrajući bebe i roditelje u tim, za nas „primitivnim“ plemenskim zajednicama. Uvidela je da nijedna beba koja propuzi ili prohoda ne želi da se povredi. Naprotiv svako malo dete u tim zajednicama vodi računa o sebi mnogo više nego što mi to možemo da zamislimo.

Iako ta deca odrastaju u mnogo opasnijim uslovima od uslova u kojima odrastaju naša deca, bukvalno odrastaju u prašumi gde postoji realna opasnost na svakom koraku, te male bebe veoma pažljivo ispituju svoju okolinu i vrlo razumno se kreću u okviru svojih mogućnosti. Čak iako puze pored neke veće rupe u zemlji, bare ili reke, bebe nikada nisu kročile u iste, a da prvo nogicom nisu ispitale da li mogu da osete dno tj. zemlju ispod nogu.

Ova izuzetna autorka nekih novih pojmova za nauku, bila je pažljiv posmatrač i shvatila je da su roditelji te dece opušteni i puni poverenja u činjenicu da će se bebe udaljavati od njih onoliko koliko same procene da je sigurno. Njihove mame su uglavnom nasmejane i u poslu, a bebe ih budno prate i čim malo poodrastu oponašaju i kreću da pomažu u zajedničkom životu.

Iz svog tog posmatranja Džin Lidlof je razumela da se mame u našoj civilizaciji mnogo više plaše i da je strah prisutan od prvog momenta od začeća. Kada se vratila u Ameriku, počela je da radi sa roditeljima i ukazala im kroz praktične primere da je moguće deci dozvoliti da se slobodno kreću, trče i istražuju svoje mogućnosti i u gradskim džunglama, u kojima danas većina nas živi.

Kada iskreno razumemo da je priroda čoveka, kao i priroda oko nas savršeno uređena, te da u njoj nema mnogo „grešaka“, verujemo da će i vaši strahovi lagano iščeznuti. Možda će i vama pomoći posmatranje vaših mališana i njihovih neverovatnih mogućnosti, bez uplitanja sa vaše strane.

Tatama će to biti daleko lakše i prirodnije. Oni će na različita penjanja i trčanja svojih mališana gledati sa podstrekom i većim poverenjem. Stoga drage mame, učite od tata da budete hrabrije i da dozvolite da vaši mališani trčkaraju bez bojazni od pada. Videćete da oni to mogu i da su vrlo spretni. Često im je vaš strah najveća prepreka, jer te rečenice utkaju se u podsvest deteta i ono nakon toga kroz ceo život strahuje da će pasti ili nešto pogrešiti.

Život jeste putovanje na kome treba da bude dovoljno padova i ustajanja, kako bismo učili, rasli i razvijali se. Pokušajte da osetite mir i poverenje prema životu i otpustite vaše strahove, sakupljene verovatno u vremenu kada ste vi bili dete. Budite odvažniji i uskoro ćete videti da je sve u životu i odrastanju vašeg deteta lakše i zabavnije.

N.V. , redakcija Mamino ćoše
Foto Pixabay

Proleće na naše rame sleće

Zima je na izmaku i osetili mi to ili ne proleće je tu. Priroda ima svoj ciklični ritam, a taj ritam osećamo, čak i kada ga ne primećujemo. Priroda se budi, ali bude se i ljudi.

Deci je lakše da ustanu ujutro, razdanilo se. Mamama je lakše da spreme užinu, na pijaci su se zacrvenele rotkvice i zazelenele salate. Prvo cveće zašarenilo je livade, a i ptice su se raspevale, kao da dozivaju selice da se vrate.

Nije još uvek toplo toliko da bismo se razgolitili, ali nebo je plavlje i sunce postojanije, a samim tim i raspoloženje vedrije. Boginja proleća Vesna razbuđuje svet. I tako svake godine u krug. Cikličnost u prirodi, prisutna je i u našim životima. I mi iznova živimo neko novo proleće, koje nam je znano, a uvek drugačije.

Sve te smene godišnjih doba, lepa su lekcija o životu za vaše mališane. Pričajte im nove priče i čitajte nove pesme, koje još nisu čuli. Crtajte zajedno nove slike raznim materijalima i ulepšajte vašu dnevnu sobu novom izložbom zajedničkih radova.

Šetajte češće, izvadite bicikle i rolere, pripremite prolećne jakne i majice i da naravno, oni su ponovo izrasli i prerasli prošlogodišnje. Nekako na tim prelazima uvek se suočimo i sa novim izdacima, jer deca hvala Bogu stalno rastu. Naše srce će svaki put zaigrati kada oni rastu i nikada nismo svesni tog dana koji nas čeka i desiće se ubrzo. Porašće i otići da sviju svoje gnezdo i čekaju nova proleća.

Zato pevajte zajedno i radujte se zajedno svakom danu i svakom proleću koje na naše rame sleće. Ritam života nas uči i na sve priprema, ko ume da posmatra, taj zna.

Veseliji žamori, više osmeha na licima, kao da sunce razvedrava i drvo i dušu. Probehariće rane trešnje i nanovo okititi kosicu neke male devojčice. Lokna do lokne, kao cvet do cveta.

Učite decu svakog jutra da se lagano u postelji rastegnu i osete kako rastu. Ustajanje tek nakon rastezanja zdrava je navika. Pogledajte kućne ljubimce, oni to znaju. Lagana i vedra muzika za početak dana umiriće vaše ukućane i pomoći da lako odlepršaju u novi dan.

A svaka će mama u nastupajućim vedrim danima pronaći vreme i za „kafu“ ili „čaj“ sa svojim drugaricama u nekoj tek osunčanoj bašti. Zagrlimo taj novi ritam prirode i prilagodimo svoje korake. Neka nam je na zdravlje još jedan novi početak!

N.V., redakcija Mamino ćoše
Foto Pixabay

Porođaj iz bebinog ugla

Kada bismo stali u „bebine cipele“ razumeli bismo da njen dolazak na ovu planetu nije tako lak i jednostavan. Iako je priroda uredila da se njen razvoj odvija daleko od očiju ljudi, medicinske metode praćenja trudnoće uključuju ultrazvuk za koji još uvek nismo načisto da li može da ima bilo kakve kontraindikacije na bebin razvoj. Kako god, neki njen mir se takvim i sličnim metodama narušava povremeno.

Kada je mama daleko u mislima i osećanjima za svoje čedo tokom trudnoće, kada se sa bebom ne povezuje, kada joj ne priča o tome koliko je radosna što je tu, beba je usamljena u svom svetu na neki način i čeka da bude primećena. Zamislite kada biste dete stavili u vašem stanu u jednu sobu koju ne otvarate punih devet meseci, a do koje postoji dostava hrane, vode i svega potrebnog za fizički opstanak. Ne bi to bilo humano, zar ne?

Zato je važno da se „probudimo“ i naučimo da intuitivno razgovaramo sa svojom bebom od prvog dana nakon začeća. Dobro je da sa njom budemo zajedno i u kretanju na putovanje zvano porođaj. Da je zovemo, da joj se radujemo i da joj dajemo podstrek svim svojim bićem.

Kada beba stigne i spusti se do maminog porođajnog kanala, to je prvi mamin zagrljaj bebe, a kada izađe na svetlo dana i konačno ugleda ovaj svet da li je neophodno da je sačeka blesak veštačkih jakih sijalica u porodilištu? Da li je neophodno da je sačeka buka i glasovi nepoznatih ljudi? Potrebno je vreme za prvi udisaj preko pluća, jer beba diše i hrani se preko pupčane vrpce devet meseci. Da li je potrebno žuriti sa presecanjem pupčane vrpce? Sve su to pitanja kojima želimo da osvetlimo porođaj iz bebinog ugla. Šezdesetih godina prošlog veka, francuski akušer – ginekolog Fransoa Leboje uočio je sve ove greške u postupcima prema bebi tokom rađanja i promenio prakse u svom porodilištu.

Napravio je prigušena svetla, objasnio je osoblju da tokom rađanja deteta budu tihi, da mnogo ne galame, da budu nežni u ophođenju sa bebom i da je vrate majci na grudi, gde je bebi mesto, kako bi joj dali prostora za privikavanje na novu dimenziju života.

Beba nam dolazi iz tople materice u kojoj se ljuljuškala u plodovoj vodi i njen prelazak na ovaj svet je ne mala promena. Sve svoje uvide Fransoa Leboje pretočio je u knjigu „Rađanje bez nasilja“. Kada razmislimo dublje o tome kako izgleda porođaj iz bebinog ugla, uvidićemo da to nije tako teško, jer svi smo bili nekada bebe, iako je to sećanje na rađanje skriveno od nas, mi ga nosimo u našem telu. Uvek je moguće poboljšati uslove u kojima nam deca dolaze na ovaj svet, a kada će ta promena nastupiti zavisi od nivoa kolektivne svesti društva.

Drago nam je ako ste pokušali da kroz ovaj tekst doživite porođaj kakav jeste danas u porodilištu i kakav bi mogao da bude iz bebine perspektive. Verujemo da ćete želeti da budete taj mali delić društva koji će se potruditi da porođaj postane iskustvo radosti i što manje trauma za bebu i mamu.

N.V., redakcija Mamino ćoše

Gusenica za užinu ili lagani ručak

U rubrici „Čarolija a la mama“ uobičajili smo da prikazujemo razne zanimljive kombinacije hrane, kojom zajedno sa decom možete „oslikati“ tanjir.

Nekada takva umetnička dela budu toliko zanimljiva da je deci žao da ih pojedu, ali u većini slučajeva ipak bude to povod za otvaranje apetita.

Ovaj jednostavan obrok može biti „ručkić“ ili „užinica“, zavisi od uzrasta i afiniteta vašeg deteta prema hrani. Ukoliko vaše dete voli više da pojede, ovo će za njega ipak biti „užina“.

Kako god, kao što se vidi na tanjiru, recept je jednostavan. Pomfrit, kuvano jaje i salata. Salata je u svojstvu ukrašavanja, male crne masline su oči, a paradajiz i krastavac „glume“ cveće, dok šargarepa „glumi“ noge od gusenice.

Čitavu sliku uvek možete dodatno ukrasiti sa peršunovim listom, perima mladog luka ili rotkvicama kojih već ima na našim pijacama.

Naravno da su ovakve slike dobar povod za priču o gusenici i leptiru, a možda i o slikarskim tehnikama, ukoliko razgovarate sa detetom starijeg školskog uzrasta.

Neka svaki obrok u vašem domu bude vreme i mesto kada se povezujete međusobno i razmenjujete utiske i događaje ili možda planove za taj dan. Hrana nam nije data samo da bismo zadovoljili svoje osnovne potrebe, već ima i socijalni aspekt, koji je dobro od malih nogu negovati kod dece.

Prijatno!

N.V., redakcija Mamino ćoše

Kako izgledaju pojedini centri za porađanje u svetu

Drage mame pred kojima je porođaj, ali i one koje su se već porodile, želeli smo ovom kratkom reportažom da vam pokažemo ne samo šta postoji u svetu, već da vam damo ideju kako bi sa mnogo manje sredstava mogli da se urede centri za porađanje i kod nas.

Šta su ustvari centri za porađanje? To su prostori maksimalno prilagođeni porodiljama unutar porodilišta. Mogu da budu i zasebne kuće i objekti, sa medicinskim osobljem koje je prisutno i u porodilištima.

Odlikuje ih veći niz pogodnosti tj. udobnosti za porodilje. Ovim tekstom ne želimo da propagiramo posebne prostore za rađanje samo za one koji mogu to novčano sebi da priušte, već da vam skrenemo pažnju na aspekte koji su važni za svaku ženu koja se porađa, kako bismo krenuli put potrage za boljim od onog što nam je trenutno na raspolaganju.

Na početku važno je istaći tri momenta koji su svakoj porodilji važni, kako bi njen porođaj protekao što jednostavnije i bez komplikacija. Svakoj ženi u porođaju važno je:

  • da se oseća SIGURNO,
  • da ima PRIVATNOST,
  • da je niko NE OMETA tokom rađanja

Na žalost znamo da u porodilištima nije tako, zato su na zapadu pokušali u centrima za porađanje da porođaj maksimalno prilagode ženi i pobrojanim aspektima. Da bi u tome uspeli, napravili su „sobe“ koje izgledaju poput soba u našim kućama i stanovima, naravno malo su veće kvadrature i od sadržaja imaju dodatke kao što su:

  • kade/bazeni
  • tuševi
  • udobne velike krevete
  • stolice i fotelje različitih veličina
  • joga lopte
  • spuštene marame i kanapi za držanje u pozi čučnja
  • prigušeno/mekano svetlo (lampe ili električne sveće)
  • muzika koja opušta
  • podesiva sobna temperatura
  • prostor za šetnju unutar i spolja (bašte po mogućnosti)
  • joga prostirke
  • aromaterapeutske lampe
  • ulja i losioni za masažu

Iako sve ovo izgleda bajkovito, spram realnosti u našim porođajnim salama, treba imati na umu da ovo ne iziskuje toliko novca, koliko promenu u organizacionom sistemu i zamenu dosadašnjih rutina, nekim novim i nežnijim načinima i pristupima.

Ukoliko krenemo da očekujemo i pitamo za takav tretman i takve uslove, možda će se vremenom i realnost u našoj zemlji promeniti na bolje. Danas kada je svaka država ove naše zapadne civilizacije suočena sa velikim padom nataliteta, bilo bi divno da možemo više da učinimo po pitanju toga, a promena izgleda i uslova u samim mestima porađanja ima veze sa malim koracima ka podsticaju žena na rađanje.

Neko će pomisliti da su današnje žene razmažene i da traže previše, ali ovde je reč o tome da se upravo radi o potrazi za osećanjem sigurnosti kada se svaka žena daleko lakše prepušta procesu rađanja i lakše i jednostavnije u istom učestvuje. Ishod ovakvih porođaja reflektuje se na društvo u celini. Kada to osvestimo, mnogo toga će nam biti bolje, lepše i lakše.

Voleli bismo da porođaji budu događaji koje će žene sa radošću pamtiti, uz što manje trauma i za ženu i za bebu.

N.V., redakcija Mamino ćoše

Zeka se doteruje i priprema za Uskrs

Iako ima još dosta vremena do Uskrsa, ove godine pada na 24.04.2022.godine, pravo je vreme da se poigrate i na vreme sa vašom decom napravite dekoraciju. Zeka je nekako u celom svetu između ostalog jedan od zaštitnih simbola Uskrsa.

Kako je to postao, ni istoričari nisu sigurni. Nagađa se da zeke u proleće imaju veze sa ponovnim rađanjem, te da su poznati po svojoj plodnosti. Zna se da je uskršnji zeka brodom bio prenešen iz Nemačke u Ameriku, te da se odatle taj simbol kao simbol Uskrsa proširio po celom svetu.

Kako god, da pripremite sa decom istog ili više njih kao dekoraciju za Uskrs, biće vam potreban veliki karton, makaze, tkanina, vuna, kanap, lepak, a sve ostalo je na vama da ga dodatno ukrasite nekom mašnicom u dezenu koja će zeki da odgovara.

Pored ovog većeg zekana, možete od različitih tkanina sašiti u različitim bojama zeke od tkanine i ispuniti ih vatom ili sunđerom.

Nakon praznika, poklonite deci iste da im budu igračke u njihovim izmišljenim igrama i pričama. Deca će uživati da sa vama prave sve gde koriste prave materijale i alate, deca vole makaze i lepak i konac i iglu…Spram uzrasta deteta, odlučićete šta je ono čime može da bezbedno barata.

Ovakva „druženja sa decom“, ona će pamtiti i očekivati poput tradicije svake godine u isto vreme. A vi ćete na delu moći da vidite kako vaša deca rastu i savladavaju različite veštine.

Neka vaše zeke unesu radost u vaš dom već sada, za radost nikada nije prerano, zar ne?

N.V., redakcija Mamino ćoše

Mama je glagol od glagola raditi

Pesnici umeju da kroz nekoliko stihova kažu više od mnogih filmova i knjiga. Tako je i pesnik Mošo Odalović opisao mame svojom pesmom

Roditi, podojiti, poviti, pokriti,
prići, obići, opet podojiti;
stalno je tu, nećeš se prehladiti –
mama je glagol od glagola raditi.

Doručak, ručak, užina, večera,
dvadeset slatkih i pet bez šećera;
minut nadoknaditi, nesanicu zaraditi –
mama je glagol od glagola raditi.

Posoli, dosoli, zamesi, podmesi,
dobar dan, izvoli, pobogu, gde si?
Koprivu vaditi, ružu saditi –
mama je glagol od glagola raditi.

Pometi, poleti, opleti rukavicu,
okrpi sinu desnu nogavicu,
tabletu popiti, oblogu hladiti –
mama je glagol od glagola raditi.

A tata ništa neće pa neće,
da bar ponekad kupi cveće;
stalno recituj, treba mu dosaditi –
mama je glagol od glagola raditi.

U čast sutrašnjeg praznika, kada će mnoge mame dobiti cveće od tate ili od svojih mališana, a verujemo da to nije samo jedan dan u godini, pozivamo vas da i same sebi čestitate što postojite tako lepe, tako snažne i ljubavne.

Bezuslovna ljubav prema deci, majkama širom sveta daje tu snagu i te mogućnosti da rade bez prestanka i bez pauze. Mamama ništa nije teško jer ih ljubav vodi kroz svaki sat i svaki dan. Srce je najbolji i najlepši vodič kroz život.

I onda jednog dana kada deca porastu i odu svojim putem, mama i dalje bezuslovno voli svoje čedo, gde god ono bilo i koliko god godina imalo.

Srećan vam Dan žena ( i ne zaboravimo bake, tetke, sestre i sve te divne žene koje uvek iznova rađaju život kroz decu, umetnost, stvaralaštvo različitih oblika )

N.V., redakcija Mamino ćoše

Zašto je važno da deca bajke dočaravaju

Iako živimo u digitialnom svetu, verujemo da mnogi od vas još uvek čitaju deci knjige. Ukoliko pri tom birate bajke, vodeći računa da su deca uzrasta preko četiri godine, vi ćete obogatiti dečiji svet neprocenjivim blagom. Mnogi se slažu da ni jedno detinjstvo ne bi trebalo biti lišeno bajki.

Velika je razlika da li bajke čitate ili ih gledate kao film ili crtani film. Kada bajke čitate ili pričate, deci dajete mogućnost da zamišljaju likove, da zamišljaju ambijent koji im opisujete, atmosferu, boje, mirise. Kada deca bajke slušaju, ona ih dočaravaju. I upravo to dočaravanje je neverovatno važno za njihov razvoj i razumevanje života.

Kada bajku gledaju, onda njihova mašta nije toliko aktivna i onda nemaju šta da dočaravaju. Naš jezik nam štošta poručuje kroz reči, pa je tako i reč „dočaravanje“ tako bogata sadržjam i sama po sebi sve govori. Ona bukvalno govori da su deca mali čarobnjaci koji imaju moći da se bave različitim čarolijama. Čarolija je njihov doživljaj bajki, šta sve čuju, doživljavaju i osećaju dok iz slušaju.

Mnogi roditelji su zabrinuti zbog toga što mnoge bajke sadrže elemente nasilja i surovosti. Važno je da deca kroz te delove (scene) prolaze u okrilju sigurnosti, pored roditelja koji su njihovo polje „bezbednosti“. Upravo ti elementi decu pripremaju za život u kome na žalost još uvek ima ratova i nasilja.

A šta je sve ono dobro što iz bajki deca uče?

Uče da je sve moguće, da je čovek veliki kreator svog života, da dobro uvek pobeđuje zlo, uče da razlikuju dobro i zlo, uče da budu neustrašivi, da istina pobeđuje, da je strpljenje neophodno, ali i mudrost i znanje…Uče da je svet prepun vidljivih i nevidljivih pojava, da postoje zmajevi, vile, patuljci i još mnoga bića koja svakodnevno ne vidimo, a čine ovaj naš svet odvajkada bogatim i ispunjenim. Deca uče da mogu da imaju i nevidljive prijatelje koji će im pomoći kada im je teško, da je hrabrost i neustrašivost uvek nagrađena dobrim ishodom. Deca uče da u svetu bajki mogu da žive i kada porastu, te da čuvaju tog Petra Pana u sebi i da ga nikada ne zaborave.

Poverite se deci i otkrijte koji je vaš omiljeni lik iz bajki i zašto ste baš taj odabrali. Tako će i oni imati priliku da otkriju koji je lik njima najsličniji i najbliskiji. Za mudru mamu, ovaj lik će mnogo toga reći njima o njihovoj deci.

Nadamo se da smo ovim kratkim navodima uspeli da vas inspirišemo da krenete u čitanje bajki, ako još uvek niste. Neka to bude mali čarobni ritual u kome ćete zajedno dočaravati sve ono o čemu bajke govore.

p.s. Bajke su jednako zanimljivo štivo i za odrasle. Mudri ljudi kažu da je svaka bajka u stvari priča o jednom čoveku. Pa tako npr. Snežana i sedam patuljaka može biti bilo ko od nas. U svakom od nas čuči dobra Snežana i njen princ, ali i ponešto loše imamo poput neke veštice koja nas ponekad zaskoči. Svako od nas ima u sebi ponekad Ljutka, Pospanka, Lenjivca itd. Prepoznajmo u bajkama priče o nama samima, biće to uzbudljivo istraživanje, zar ne?

N.V., redakcija Mamino ćoše

Svet mama na društvenim mrežama

Promene su najizvesniji deo života. Trudnoća, porođaj i roditeljstvo su vekovima bile intimni deo porodičnog miljea. O deci se brinulo u proširenim porodicama i o tome nije bilo razgovora i razmene šire od toga.

U međuvremenu su se izgubile proširene porodice i danas mahom mame i tate brinu o svojoj deci sami u izolovanim stambenim jedinicama, daleko od ostatka porodice. U tim okolnostima mame su u prvim danima i godinama same, dok tate rade, a u mnogim zemljama sveta i mame često brzo nakon porođaja kreću na posao.

I kako se sve ubrzalo od pojave interneta i razvile su se društvene mreže, tako su nekako i mame spontano zaposele iste. Danas ne retko svaka mlada žena čim sazna da je trudna otvara svoj instagram nalog i kreće da deli svoja iskustva od prvog dana. Mnoge mame krenu u ovu avanturu da bi razmenile svoje male i velike brige, većina se uključila u taj šarenolik svet da bi se družile sa drugim mamama, a nekako spontano su došle i do spoznaje da to može biti posao od kuće koji će im doneti i materijalnu vrednost, a samim tim olakšati uvek aktuelna egzistencijalna pitanja.

Kako god danas kod nas i u svetu imamo „more“ instagram mama, a pojavljuju se i tate tu i tamo i često su očevi uspešni u tom poduhvatu, između ostalog jer nemaju veliku konkurenciju.

Mnogim mamama se posrećilo da su na društvenim mrežama postigle veliku praćenost i popularnost, što im je omogućilo da izreklamiraju različite proizvode za mame, bebe i decu, čime su upotpunile porodični budžet i podigle kvalitet života svoje porodice. Najčešće se to ogleda u organizovanju putovanja, letovanja i zimovanja na egzotičnim destinacijama, odakle nas sa osmehom pozdravljaju preko storija i objava na zidovima svojih profila.

Tako je roditeljstvo samo po sebi postalo mnogo više javno nego pre, a mame se utrkuju da nam kroz neodoljive fotografije svojih mališana predstave enterijer svog doma ili eksterijer nekog obližnjeg parka. Istovremeno ćemo videti i koju garderobu deca nose, u kakvim kolicima se voze, šta grickaju ili kakve zdrave užine i obroke im mame spremaju.

Kompletan porodičan život postao je javan, ali često ne i istinit. Instagram kao društvena mreža je otpočetka postavio i estetska merila, pa su životi svih predstavljeni u najlepšem izdanju. Sve je na fotografijama kao nekada u časopisima koji su diktirali životni stil. Sve je dizajnirano i provučeno kroz filtere. Često efekat ovakvog predstavljanja bude frustracija onih čiji život ne izgleda kao životi influensera.

Realno, šta o životu možemo zaključiti na osnovu otiska na društvenim mrežama? Da su sve mame uvek lepe i doterane, da deci spremaju čarobna jela koja izgledaju bolje nego u mnogim ugostiteljskim objektima (ukus se podrazumeva), da su sva deca uvek slatka i nasmejana, prelepo obučena, da svi letuju na neverovatno atraktivnim destinacijama, zimuju u popularnim ski centrima….

Naravno ima tu i stvarno korisnih sadržaja, mama koje dele sjajne recenzcije knjiga za roditelje i decu, preporučuju kulturne događaje i školice za decu, ali i ti sadržaji su upakovani u neverovatno lepe i estetski neodoljive forme.

Gledajući sve te slike, čovek bi pomislio da je raj na planeti Zemlji i da sve što treba to je da uživamo u lepoti koja nas okružuje. Na žalost, kada izađemo na ulicu bilo kog grada u svetu, suočićemo se sa tim da svet izgleda drugačije. Da li su društvene mreže postale virtuelna tvorevina onog za čim ustvari čovek teži? Da li sve te mame ustvari žele da svet bude lep, skladan i harmoničan kao na njihovim fotografijama, pa prosto kreiraju isti zarad svojih unutrašnjih potreba za lepim. Ili su svi ušli u uloge glumaca gde se predstavljaju na način koji im najviše odgovara. Tako imamo „modne mame“, „eko mame“, „vege mame“, „biznis mame“, „fit mame“….Mame koje svoje profile kreiraju na određenu temu i sebe predstavljaju kroz ulogu vezanu za tu temu.

Da li je ovakav način ispoljavanja koristan, dobar ili loš neka proceni svako sam. Vreme će kao i uvek doneti svoj sud ovih neverovatnih pojava u socijalnom aspektu društva. Da ne postoji tržište, ne bi postojala ni roba ili usluga, tako da ne postoje milioni koji ovakve i slične sadrđaje lajkuju i prate, ne bi postojali ni toliki nalozi na fejsbuku, instagramu, tik-toku i ostalim platformama.

Mame su svakako danas zauzele značajno mesto na popularnim društvenim mrežama. Objavljuju fotografije svoje dece često bez dozvole jer su deca suviše mala, da bi im takvo odobrenje dala. Sve što je nekada bilo čuvano i paženo od pogleda drugih, danas je javno i dostupno. Kako se to očitava na život dece, takođe ćemo saznati kroz vreme, jer će ova pojava svakako biti oblast različitih naučnih istraživanja.

Do novih spoznaja i osvešćivanja posledica ovakve ekspanzije predstavljanja porodičnog života, nema nam druge nego da budemo svedoci i učesnici istog. Blog Mamino ćoše je takođe prisutno u tom već pomenutom svetu, kao jedna mala oaza za mame koje će nadamo se ovde pronaći nešto od sadržaja za kojima tragaju. Kao što i mi, članovi redakcije pronalazimo zanimljive teme upravo na profilima mama na društvenim mrežama.

Sve je povezano i jedno na drugo utiče. Ukoliko deca koja danas rastu, budu sutra bolji ljudi od nas, onda je ovaj talas promena dobar, čak i ako tako ne izgleda na prvi pogled.

N.V., redakcija Mamino ćoše
Foto – arhiva redakcije

Voćni leptiri – likovna užina na tanjiru

Često se mame žale kako deca neće da jedu voće. Verovatno je ta briga iznedrila kreativnost mnogih mama širom sveta koje su počele da slikaju hranom na tanjiru. Tako su nastali i ovi voćni leptirovi.

Upotrebite svoju maštu od namirnica koje su se zatekle u kući. Nije potrebno da imate svo voće sa fotografija. Ovo je samo kao inicijalna ideja u slikanju leptira. Jednako se možete poigrati i sa pravljenjem cvetova, sunca i ostalih lepih odlika proleća koje je pred nama.

Neka leptirovi na tanjiru prizovu proleće i lepo vreme, kako biste sa vašom decom što više vremena provodili napolju.

Kroz igru i maštu, decu možete podučiti mnogim stvarima. Ispričajte im kako leptirovi žive tek jedan tren, ali nam donose toliko lepote i radosti kada ih vidimo. Kako su šarenoliki i ulepšavaju baštu i cveće svojim prisustvom. Kako u svom kratkom životu prolaze kroz metamorfozu od gusenice preko čaure do leptira i upitajte ih da li to na neki način podseća na naš život. Prvo smo deca, pa pubertetlije i tek onda odrasli ljudi.

Na ovaj način hrana je povod ne samo da njome slikate, već i uvek da mnogo toga novog naučite i razmenite.

N.V., redakcija Mamino ćoše