
Beba je devet meseci provela u maminom stomaku. Tamo je bilo toplo, rasla je i razvijala se u vodenoj sredini (plodova voda). Disala je i hranu dobijala preko pupčane vrpce.
Mogla je da čuje otkucaje maminog srca, ali i rad maminih creva, razaznavala je mamin i tatin glas, osećala je mamina osećanja na ovaj ili onaj način. U maminom stomaku nije bilo jarkog svetla i oči koje je prvi put otvorila u 25. nedelji su navikle na tamu.
U trenutku rođenja, kad „isplovi“ na ovaj svet kao „ribica“ potrebno je vreme da se „prebaci“ na disanje plućima. Zato je dobro ne žuriti sa presecanjem pupčane vrpce. Temperatura u porođajnim boksovima svakako je niža od temperature u maminom stomaku, jarko svetlo koje je iznad bebe i mame takođe je veliko iznenađenje za bebu. Glasovi lekara, babice i ostalog osoblja prisutnog na porođaju bebi su potpuno nepoznati i sada ih čuje mnogo jače, nego bilo šta što je do tog momenta čula.
Sve ovo kako se beba oseća u trenutku rođenja zapazio je šezdesetih godina prošlog veka francuski ginekolog- akušer Fransoa Laboje, pa je u svom porodilištu napravio neznatne promene. Prigušio je svetlo na porođaju, zamolio osoblje da tiho govore i obezbedio da se bebe rađaju u malo drugačijim i „toplijim“ okolnostima.
Svoja zapažanja preneo je u knjigu „Rođenje bez nasilja“. Tako malo je potrebno da taj sveti čin rođenja deteta dobije odgovarajuću „scenografiju“, kako bi za svaku bebu dolazak na ovaj svet bio što manje traumatičan. Trauma se definiše kao susret sa novim i nepoznatim, a što ostavlja negativan i snažan utisak na nas. Danas prenatalni psiholozi i neuronaučnici znaju da mnogi od nas sećanje na ovaj događaj imamo pohranjen u našem telu, ali ga se svesno ne sećamo. To se zove implicitna memorija i veoma utiče na naš život, bez obzira što pripada nesvesnom delu našeg bića. Često od toga zavisi da li vidimo i doživljavamo ovaj svet kao prijateljsko ili manje prijateljsko mesto, da li nam je čaša uvek polupuna ili poluprazna.
I ono što je svakako najveća trauma za svaku bebu je odvajanje od mame u trenutku rođenja. Proći će još godinu dve dana, dok beba počne sebe da poima kao zasebno biće. Uglavnom njena predstava je da su mama i ona jedno. Zato se potrudite da vaša beba bude podalje vas minimalno nakon rođenja. Bebi je najvažnije da je u vašem naručju i da čuje te poznate otkucaje srca, koje će je uvek najlakše umiriti.
Budite nežni sa vašom bebom, pokažite joj tokom prvih godina odrastanja da ste uvek tu za nju. Čim se namiri tih osećanja bliskosti i oseti sigurnost, umeće sama da se otisne u svet i u svoje „životno istraživanje“.
N.V., redakcija Mamino ćoše